Napisala: Marijana Sokolović

Mnogo nas je željelo tu nagradu, pa kako ne bih i ja?!? Volim trčati, volim izazove, volim Berlin. I možda nisam najbrža, ali sigurno ova nagrada nije otišla u pogrešne ruke… da ne kažem noge?

Nagrada u obliku kotizacije za Berlinski maraton, puta i smještaja toliko je vrijedna, da se je isplatilo trčati cijelo ljeto, često “na plus petsto“, samo da bih mogla odjednom i s lakoćom istrčati svih 42.195K (ili malo više)… ? I sve to naravno po “programu” i uz podršku “sive eminencije “…?

A kako je bilo na samom maratonu? Neprocjenjivo?

Nervoza, ako je uopće i bila prisutna, pojavila se je tek dan prije, nakon preuzimanja startnog broja. “Ok. Dakle ipak je istina, trčati ću sutra svoj prvi maraton!”. U glavi sam imala brojne ciljeve, no najvažnije je (za nekoga poput mene) stići u limitu koji je bio 6:15h. Tijekom treninga sam (poput onog stripa o Asteriksu u kojem “prodaju” čarobni napitak za snagu, pa legionar misli da može podići najveći kamen poput Obeliksa, a na kraju valjda lud od pokušaja postane sretan već i time što nakon bezbroj ogromnog kamenja podigne samo mali kamenčić) i ja imala želje i željice… koje su se na kraju pretvorile tek u “mantru” – “budi samo u limitu i nemoj stati”?.

Vrijeme na dan utrke – savršeno. Prognoza: sunčano? Krenula sam s Lovorkom, iako sam znala da je ona brža, no u toj golemoj skupini ljudi (oko 40.000) mala je vjerojatnost bila da se nećemo izgubiti do kraja utrke. Uspjela sam je i pratiti dobar dio utrke… a onda sam je naravno nažalost izgubila… možda na okrijepi, možda tijekom fotografiranja… jer da, ništa nisam smjela propustiti?

Ono što je bilo drugačije od ostalih utrka bili su ljudi, muzika, navijanje, okrijepa – koja je – što se je kraj utrke bližio – bila sve ćešća… kao da ti ne daju da ne završiš!?! Osim službenih okrijepa, bilo je tu i osobnih podviga pojedinaca koji su pružali čaše vode, piva (!?!), čokoladu i bombone. Ne jedem bombone, ali sam “morala” uzeti taj bombončić od starije gospođe negdje prije cilja. Ona je djelovala kao da s tim bombončićem daje neku “nitro snagu za kraj”…. lijepo?

Bilo je i tu veselih ljudi koji su nosili perike, čudne kape i šešire. Majice s imenima držale su se na nekim štapovima da budu vidljive… i sve to kao podrška trkačima… koji se (bar većina) utrkuju sami sa sobom. Maštovitost navijača? Ocijena +5!

A trkači? I tu je bilo svega… čudnih “sportskih kompletića” od haljinica stila “balerine” do kompletnog vatrogasnog odijela – svaka čast… treba u tome trčati… tako daleko. Pa tko voli…?

Poseban je osjećaj? bio tamo negdje iza 33.-eg kilometra. Upozorena da pripazim na “nešto“… pitala sam se da li mi je teško, da li je kriza, da li je…? I tada je došao onaj BMW-podij (valjda snimanih prolazaka trkača) sa savršenom pjesmom u tom trenutku… (“da – posložilo se”) čula sam samo:

• How does it feel,
• How does it feel,
• To be on your own,
• With no direction home,
• Like a complete unknown,
• Like a rolling stone…

Kako se osjećam? Nema “zida”, nema muke, osjećam se slobodno i sretno što mogu biti dio ovog događaja…. neprocijenjivo…. guši, ne?

BTW, na 38.-om kilometru… fotić je odustao.. (previše slika, videa… baterija slaba… i tak..).. i onda sam uključivala mobitel… “turn on, šifra jedna, šifra druga”… ups, zadnji kilometar…, “eh, ja i utrka?!?”

Trebalo mi je 4:53:13 da se “dokoturam” do cilja i na to sam jako ponosna (iako je to nekima vjerojatno tragično sporo)? … ponosna jer nisam stala (okrijepe ne računam… jer istodobno piti i trčati još ne znam) i sve je bilo s lakoćom. I zadnjih sam sedam kilometara trčala kao da je prvih sedam. Moj Garmin je doduše izračunao 44K, pa ako mu je za vjerovati, onda sam i bolja od službenog rezultata… bar malo…

U svakom slučaju, ipak je to bio moj prvi maraton i da sam sada “napravila čudo“, teško da bih u skoroj budućnosti lako skinula svoj PB… ovako pak osjećam da bih to mogla napraviti već za koji tjedan… jer snage je bilo i za bolji rezultat.

Ne znam trebam li kao olakšicu spomenuti i pun fotić slika (he he he)… nošen kao “alibi“, a zapravo za dugotrajno sjećanje na svoj prvi službeni cestovni maraton, u jednom od meni najdražih gradova, u Berlinu. …. a u kojeg ću se bar još jednom vratiti…?

Slike? Dolaze naknadno, jer kako izabrati najboljih nekoliko od 7GB slika… OMG!!! koje uporno ali bezuspješno pokušavam pregledati na ovom “kikiriki računalu” … koje stalno javlja fatalne poruke tipa “Ooops. Something went wrong…“…?

I na kraju… ovaj maraton u Berlinu trebao bi biti na “Bucket list” svakog trkača koji voli cestovne maratone – jer doživljaj je zaista jedinstven!

Stoga, HVALA još jednom svim sponzorima 5×5 Run&Trekk kupa na nagradi – pamtiti ću je cijeli život :)!!!!

Poruka za kraj? “Trčite, trčite i uživajte… i tko zna, sreća poput ove smiješi se možda i vama…“

P.S. I da… dan poslije? Ništa… opet nikakvog znaka da sam trčala.. eto, mogla sam se bar malo i potruditi pa kao i svaki normalni trkač imati “Muskelfieber” poslije maratona…?

I tak…?