Napisala: Marijana Sokolović

Mnogo nas je željelo tu nagradu, pa kako ne bih i ja?!? Volim trčati, volim izazove, volim Berlin. I možda nisam najbrža, ali sigurno ova nagrada nije otišla u pogrešne ruke… da ne kažem noge?

Nagrada u obliku kotizacije za Berlinski maraton, puta i smještaja toliko je vrijedna, da se je isplatilo trčati cijelo ljeto, često “na plus petsto“, samo da bih mogla odjednom i s lakoćom istrčati svih 42.195K (ili malo više)… ? I sve to naravno po “programu” i uz podršku “sive eminencije “…?

A kako je bilo na samom maratonu? Neprocjenjivo?

Nervoza, ako je uopće i bila prisutna, pojavila se je tek dan prije, nakon preuzimanja startnog broja. “Ok. Dakle ipak je istina, trčati ću sutra svoj prvi maraton!”. U glavi sam imala brojne ciljeve, no najvažnije je (za nekoga poput mene) stići u limitu koji je bio 6:15h. Tijekom treninga sam (poput onog stripa o Asteriksu u kojem “prodaju” čarobni napitak za snagu, pa legionar misli da može podići najveći kamen poput Obeliksa, a na kraju valjda lud od pokušaja postane sretan već i time što nakon bezbroj ogromnog kamenja podigne samo mali kamenčić) i ja imala želje i željice… koje su se na kraju pretvorile tek u “mantru” – “budi samo u limitu i nemoj stati”?.

Vrijeme na dan utrke – savršeno. Prognoza: sunčano? Krenula sam s Lovorkom, iako sam znala da je ona brža, no u toj golemoj skupini ljudi (oko 40.000) mala je vjerojatnost bila da se nećemo izgubiti do kraja utrke. Uspjela sam je i pratiti dobar dio utrke… a onda sam je naravno nažalost izgubila… možda na okrijepi, možda tijekom fotografiranja… jer da, ništa nisam smjela propustiti?

Ono što je bilo drugačije od ostalih utrka bili su ljudi, muzika, navijanje, okrijepa – koja je – što se je kraj utrke bližio – bila sve ćešća… kao da ti ne daju da ne završiš!?! Osim službenih okrijepa, bilo je tu i osobnih podviga pojedinaca koji su pružali čaše vode, piva (!?!), čokoladu i bombone. Ne jedem bombone, ali sam “morala” uzeti taj bombončić od starije gospođe negdje prije cilja. Ona je djelovala kao da s tim bombončićem daje neku “nitro snagu za kraj”…. lijepo?

Bilo je i tu veselih ljudi koji su nosili perike, čudne kape i šešire. Majice s imenima držale su se na nekim štapovima da budu vidljive… i sve to kao podrška trkačima… koji se (bar većina) utrkuju sami sa sobom. Maštovitost navijača? Ocijena +5!

A trkači? I tu je bilo svega… čudnih “sportskih kompletića” od haljinica stila “balerine” do kompletnog vatrogasnog odijela – svaka čast… treba u tome trčati… tako daleko. Pa tko voli…?

Poseban je osjećaj? bio tamo negdje iza 33.-eg kilometra. Upozorena da pripazim na “nešto“… pitala sam se da li mi je teško, da li je kriza, da li je…? I tada je došao onaj BMW-podij (valjda snimanih prolazaka trkača) sa savršenom pjesmom u tom trenutku… (“da – posložilo se”) čula sam samo:

• How does it feel,
• How does it feel,
• To be on your own,
• With no direction home,
• Like a complete unknown,
• Like a rolling stone…

Kako se osjećam? Nema “zida”, nema muke, osjećam se slobodno i sretno što mogu biti dio ovog događaja…. neprocijenjivo…. guši, ne?

BTW, na 38.-om kilometru… fotić je odustao.. (previše slika, videa… baterija slaba… i tak..).. i onda sam uključivala mobitel… “turn on, šifra jedna, šifra druga”… ups, zadnji kilometar…, “eh, ja i utrka?!?”

Trebalo mi je 4:53:13 da se “dokoturam” do cilja i na to sam jako ponosna (iako je to nekima vjerojatno tragično sporo)? … ponosna jer nisam stala (okrijepe ne računam… jer istodobno piti i trčati još ne znam) i sve je bilo s lakoćom. I zadnjih sam sedam kilometara trčala kao da je prvih sedam. Moj Garmin je doduše izračunao 44K, pa ako mu je za vjerovati, onda sam i bolja od službenog rezultata… bar malo…

U svakom slučaju, ipak je to bio moj prvi maraton i da sam sada “napravila čudo“, teško da bih u skoroj budućnosti lako skinula svoj PB… ovako pak osjećam da bih to mogla napraviti već za koji tjedan… jer snage je bilo i za bolji rezultat.

Ne znam trebam li kao olakšicu spomenuti i pun fotić slika (he he he)… nošen kao “alibi“, a zapravo za dugotrajno sjećanje na svoj prvi službeni cestovni maraton, u jednom od meni najdražih gradova, u Berlinu. …. a u kojeg ću se bar još jednom vratiti…?

Slike? Dolaze naknadno, jer kako izabrati najboljih nekoliko od 7GB slika… OMG!!! koje uporno ali bezuspješno pokušavam pregledati na ovom “kikiriki računalu” … koje stalno javlja fatalne poruke tipa “Ooops. Something went wrong…“…?

I na kraju… ovaj maraton u Berlinu trebao bi biti na “Bucket list” svakog trkača koji voli cestovne maratone – jer doživljaj je zaista jedinstven!

Stoga, HVALA još jednom svim sponzorima 5×5 Run&Trekk kupa na nagradi – pamtiti ću je cijeli život :)!!!!

Poruka za kraj? “Trčite, trčite i uživajte… i tko zna, sreća poput ove smiješi se možda i vama…“

P.S. I da… dan poslije? Ništa… opet nikakvog znaka da sam trčala.. eto, mogla sam se bar malo i potruditi pa kao i svaki normalni trkač imati “Muskelfieber” poslije maratona…?

I tak…?

Napisala: Zrinka Denić

Nemir u zoru budi me iz sna

Maglena jutra, blato do koljena

Krmelj u oku, lampa čeona

Ajde sad upri do Gelendera.

Drugovi moji hrabri trekeri

Brutalno deru svi po Mrcini

Drugovi moji hrabri trekeri

Putem u nebo ići ćemo mi.

Pogleda mrka, svi u tajcama

Ponosno stupa škvadra trekerska

Krati uz potok, preko kamenja

Opaki uspon na vrh Velebita.

Gledam u kartu k’o da je Biblija

Bura je uze, izgubljen sam sad

Kompas ne radi, nema sjevera

S grebena tvrda Ge-es-es zovem ja…

(Ajmooooooo…)

Napisala: Nataša Štefanac

Ja ne trčim. Ja hodam. Uživam u hodanju. I zato mi se sviđa ova ideja traila / trekinga jer čovjek može izabrati jedno ili drugo ili kombinirati…i završiti utrku na svoj način. Kao i kod svakog treninga na Sljemenu ili u kampu, uvijek si postavim pitanje „Spremna?“, a odgovor – uvijek isti – „Neee“. Ali kad se sjetim da na većinu stvari u mom životu nikad nisam bila spremna …. ne uzbuđujem se previše. Znam da ću doći tamo gdje treba.

Uvijek, na samom početku sam poput skoro ispražnjene Duracell baterije. Jedva se vučem jer su ispred mene samo usponi i usponi – organizator definitivno ima fetiš na uspone. Dok buljim u zemlju vukući nogu za nogom, pogled mi pada na puža , onog velikog ljigavog bez kućice. Mislim blago mu se, nema ništa na svojim leđima a ja nosim i sebe i ruksak. I tako lagano zavidna prema pužu i njegovoj golotinji, prošla sam 1. kontrolnu točku, zatim 2., gdje nailazim na ženu u suzama. Nitko se ne zaustavlja, nitko ne postavlja pitanje…. jer su svi oni u utrci. I svima njima svaka je sekunda važna. Važnija od čovjeka. Zovem broj za hitne slučajeve sa kartona, čekam sa ženom, tjera me da idem jer moram misliti na rezultat, što je kod mene izazvalo napadaj smijeha. Na odlasku, susrećem jednu od organizatora utrke, Ivu – koja juri u pomoć ženi. Dok se tako vučem šumom razmišljam kako je staza dobro označena. Zastavica tamo, putokaz onamo, lepršave trakice… Ma divota. I da se hoću izgubiti, ne mogu. Kartu ne trebam ni pogledati. Osjećala sam se sigurno i zbog toga puno hvala organizatoru Šimunu Cimermanu i svima koji su sudjelovali u označavanju staze i hrpi volontera koja nas je usmjeravala tijekom utrke. Tek negdje oko 8 km, napokon sam se zagrijala i probudila. Sve je bilo lakše. Ma kakav umor. Sjetila sam se Božene i njene izjave – „Pa ti si prava ultrašica“. Jesam , zar ne? Počela sam i trčati ali koljeno koje propada vratilo me u mod hodanja. Hodajući, uživala sam u prirodi. Koja divota od šume. Koja divota od grada. Prekrasan krajolik, kuce sa predivnim vrtovima. Ona divna gospođa koja mi je ponudila da uđem u vrt, sjednem malo s njom, popijem sokić, popričamo, onak, ne žuri mi se… :)).

Divan grad, divni ljudi. Na Dubravkinom putu, netom prije cilja, susrećem Ultraša Kikija, pita me kako sam, pa zar ne vidiš…smijem se… više nego dobro sam.

‪#‎lovetrail ‪#‎lovezagreb