Napisala: Nataša Štefanac
Ja ne trčim. Ja hodam. Uživam u hodanju. I zato mi se sviđa ova ideja traila / trekinga jer čovjek može izabrati jedno ili drugo ili kombinirati…i završiti utrku na svoj način. Kao i kod svakog treninga na Sljemenu ili u kampu, uvijek si postavim pitanje „Spremna?“, a odgovor – uvijek isti – „Neee“. Ali kad se sjetim da na većinu stvari u mom životu nikad nisam bila spremna …. ne uzbuđujem se previše. Znam da ću doći tamo gdje treba.
Uvijek, na samom početku sam poput skoro ispražnjene Duracell baterije. Jedva se vučem jer su ispred mene samo usponi i usponi – organizator definitivno ima fetiš na uspone. Dok buljim u zemlju vukući nogu za nogom, pogled mi pada na puža , onog velikog ljigavog bez kućice. Mislim blago mu se, nema ništa na svojim leđima a ja nosim i sebe i ruksak. I tako lagano zavidna prema pužu i njegovoj golotinji, prošla sam 1. kontrolnu točku, zatim 2., gdje nailazim na ženu u suzama. Nitko se ne zaustavlja, nitko ne postavlja pitanje…. jer su svi oni u utrci. I svima njima svaka je sekunda važna. Važnija od čovjeka. Zovem broj za hitne slučajeve sa kartona, čekam sa ženom, tjera me da idem jer moram misliti na rezultat, što je kod mene izazvalo napadaj smijeha. Na odlasku, susrećem jednu od organizatora utrke, Ivu – koja juri u pomoć ženi. Dok se tako vučem šumom razmišljam kako je staza dobro označena. Zastavica tamo, putokaz onamo, lepršave trakice… Ma divota. I da se hoću izgubiti, ne mogu. Kartu ne trebam ni pogledati. Osjećala sam se sigurno i zbog toga puno hvala organizatoru Šimunu Cimermanu i svima koji su sudjelovali u označavanju staze i hrpi volontera koja nas je usmjeravala tijekom utrke. Tek negdje oko 8 km, napokon sam se zagrijala i probudila. Sve je bilo lakše. Ma kakav umor. Sjetila sam se Božene i njene izjave – „Pa ti si prava ultrašica“. Jesam , zar ne? Počela sam i trčati ali koljeno koje propada vratilo me u mod hodanja. Hodajući, uživala sam u prirodi. Koja divota od šume. Koja divota od grada. Prekrasan krajolik, kuce sa predivnim vrtovima. Ona divna gospođa koja mi je ponudila da uđem u vrt, sjednem malo s njom, popijem sokić, popričamo, onak, ne žuri mi se… :)).
Divan grad, divni ljudi. Na Dubravkinom putu, netom prije cilja, susrećem Ultraša Kikija, pita me kako sam, pa zar ne vidiš…smijem se… više nego dobro sam.
NEDAVNI KOMENTARI