THE BLOG

22
May

Nepodnošljiva lakoća starenja: Kroz brdsko trčanje otkrivam novu sebe I svijet oko sebe

Piše: Mirna Karzen

Imam 51 godinu i nikad se nisam bolje osjećala. Životno, mladoliko i prepuna pozitivne energije… Pronašla sam svoj eliksir mladosti. Moj holly trail je – brdsko trčanje. Već se dugo spreman napisati ovaj blog, još od svojeg okruglog, 50-tog rođendana, ali me je svaki put nešto spriječilo. Nekad je to bila lijenost, nekad manjak motivacije, nekad razmišljanje tipa “pa nije to sad nešto neuobičajeno, ima nas mnogo, svakim danom sve više koji trče…” Pa, zašto, onda, sad konačno pišem? Pojavio se je jako dobar razlog, jedan od onih koji se ne mogu zanemariti. Uspjela sam završiti svoju dosad najdužu utrku – 67kilometara na legendarnoj utrci “100 milja Istre” – green trail od Buzeta do Umaga. Ponosna sam na ovaj uspjeh. Svako toliko izmami mi osmijeh na lice i sjećanja na prelijepu brežuljkastu stazu. Kad sam pod stresom, samo sebi kažem: “Ma, što se nerviram, pa prošla sam 67 kilometara…”

OVO ĆU RADITI DO KRAJA ŽIVOTA

Prije nekoliko godina, točnije do trenutka kad mi je frendica Anita (hvala ti Anita!) javila da je pokrenuta Outdoor run and trek, sadašnja Zagrebačka treking škola, u koju sam se istog trenutka upisala, riječi kao trail i utrka nisu postojale u mom vokabularu. Trčala sam i planinarila, ali nikad zajedno. I nikad baš više od pet kilometara, osim Zagrebačkog Noćnog cenera, koji je jedini postao i ostao moja tradicionalna utrka. I to samo zato što se zbiva oko mog rođendana, pa onda otrčimo i odemo na kolače. Motivacija za, meni dosadno,  cestovno trčanje.

Otkrivam nova mjesta, nove planine, nove vrhove. Novu sebe. Tu, nekad šeprtljavu nesportašicu. Povezala sam moju novu ljubav s poslovnim poduhvatima. lani sam s timom pokrenula Medvednica outdoor festival…

A motivacija trenutno ima mnogo. Bezbroj. Pivo nakon treninga u Maksiću utorkom i četvrtkom. Druženja i trenkanja subotom na našem najdražem brdu. Prijateljstva koja će trajati (jer kad s nekim jednom čučneš u grm na utrci to je prijateljstvo zauvijek :-)). Nova poznanstva na dugim stazama. Izazovi. Prepreke. Postavljanje novih granica. Jer tko zna što nas čeka sljedeće godine? Uzbuđenje je stalno prisutno, svakodnevno. Leptirići. Osjećaj ispunjenosti. Misao: ovo-ću-raditi-do-kraja-života.

Kad gledam unatrag, nije naravno bilo lako, jer kako sad još uklopiti i treninge tri puta tjedno u moj već prebukiran život? Imam obitelj, sina tinejdžera, vodim udrugu i konzultantsku tvrtku, često putujem… U početku sam znala odustati od treninga u zadnji čas. Subotom ostati u krevetu ako pada kiša. Ali onda je nastupio big bang, glasan KLIK u glavi koji mi je postavio prave prioritete. Na sastancima sam se počela dizati s isprikom da moram na trening. Putovanja sam počela planirati oko utrka.

A na treninzima sam bila u početku šeprtljava. Prava plavuša. Na prve sam se treninge naše školice pojavila u flair hlačama za pilates. Tajice za trčanje? Dryfit majica? Nikad čula… Na subotnje treninge teglila bih ogroman ruksak prepun hrane, odjevnih predmeta za razna godišnja doba i hektolitre vode. Uredno sam se gubila na trekingu i pravila da znam kako usjeveriti kartu. Na utrkama nisam mogla procijeniti kad jesti i piti, pa me je hvatala slabost. Ali, krenule su i prve male pobjede, Velebit ultra trail, naš ispit za moju tada drugu godinu škole – opakih 25 kilometara na žestokom suncu. Zrmanja, Baška, Papuk, Istra brdski maraton. Pa underground lige – moj omiljeni JGL – Jutarnja gelender liga koja kreće svake prve srijede u 5:30 sati do vrha Sljemena.

OŽIVLJAVAMO MARKUŠEVAC

Medalje su se počele redati, čak i jedna pobjeda, drugo mjesto na zimskoj Sljeme trek tour 2017 ligi. Ustanovila sam da obožavam zimu, snijeg, blato, led i #snowrunning. Da volim buđenje u 4 sata i jutarnja bauljanja po Sljemenu. Ili noćne utrke kad visiš na granama i upadaš u potoke. Čeona lampa je postala moj najbolji prijatelj. Otkrivam nova mjesta, nove planine, nove vrhove. Novu sebe. Tu, nekad šeprtljavu nesportašicu.

Sa sastanaka Mirna danas odlazi s objašnjenjem da mora stići na trening

Povezala sam tu moju novootkrivenu ljubav i sa poslovnim poduhvatima. Prošle sam godine sa timom pokrenula Medvednica outdoor festival (formerly known as Markuševec Outdoor festiva) koji polako raste, postaje prisutan u ogromnoj navali raznih outdoor festivala, utrka, događanja. Ja, kojoj riječ utrka nije bila u vokabularu, sad sam u konkurenciji sa drugim Outdoor festivalima. Oživljavamo Markuševec, u našoj viziji, zagrebački outdoor centar. Uključujemo lokalnu zajednicu, školu, gradsku četvrt. Pokrećemo aktivnosti za sve generacije. Pokušavamo uvesti outdoor edukaciju u nastavni program. I sve to zbog brdskog trčanja. I viška kisika. Koji ti udari u glavu pa si puna energije. I sretna.

Možda starim. Kao i svi mi. Ali činim to nepodnošljivo polako. Sa iskricom u oku. Osmijehom. I često, vrlo često blatom na nogama.

03
Oct

Maraton u Berlinu….❤️

Napisala: Marijana Sokolović

Mnogo nas je željelo tu nagradu, pa kako ne bih i ja?!? Volim trčati, volim izazove, volim Berlin. I možda nisam najbrža, ali sigurno ova nagrada nije otišla u pogrešne ruke… da ne kažem noge?

Nagrada u obliku kotizacije za Berlinski maraton, puta i smještaja toliko je vrijedna, da se je isplatilo trčati cijelo ljeto, često “na plus petsto“, samo da bih mogla odjednom i s lakoćom istrčati svih 42.195K (ili malo više)… ? I sve to naravno po “programu” i uz podršku “sive eminencije “…?

A kako je bilo na samom maratonu? Neprocjenjivo?

Nervoza, ako je uopće i bila prisutna, pojavila se je tek dan prije, nakon preuzimanja startnog broja. “Ok. Dakle ipak je istina, trčati ću sutra svoj prvi maraton!”. U glavi sam imala brojne ciljeve, no najvažnije je (za nekoga poput mene) stići u limitu koji je bio 6:15h. Tijekom treninga sam (poput onog stripa o Asteriksu u kojem “prodaju” čarobni napitak za snagu, pa legionar misli da može podići najveći kamen poput Obeliksa, a na kraju valjda lud od pokušaja postane sretan već i time što nakon bezbroj ogromnog kamenja podigne samo mali kamenčić) i ja imala želje i željice… koje su se na kraju pretvorile tek u “mantru” – “budi samo u limitu i nemoj stati”?.

Vrijeme na dan utrke – savršeno. Prognoza: sunčano? Krenula sam s Lovorkom, iako sam znala da je ona brža, no u toj golemoj skupini ljudi (oko 40.000) mala je vjerojatnost bila da se nećemo izgubiti do kraja utrke. Uspjela sam je i pratiti dobar dio utrke… a onda sam je naravno nažalost izgubila… možda na okrijepi, možda tijekom fotografiranja… jer da, ništa nisam smjela propustiti?

Ono što je bilo drugačije od ostalih utrka bili su ljudi, muzika, navijanje, okrijepa – koja je – što se je kraj utrke bližio – bila sve ćešća… kao da ti ne daju da ne završiš!?! Osim službenih okrijepa, bilo je tu i osobnih podviga pojedinaca koji su pružali čaše vode, piva (!?!), čokoladu i bombone. Ne jedem bombone, ali sam “morala” uzeti taj bombončić od starije gospođe negdje prije cilja. Ona je djelovala kao da s tim bombončićem daje neku “nitro snagu za kraj”…. lijepo?

Bilo je i tu veselih ljudi koji su nosili perike, čudne kape i šešire. Majice s imenima držale su se na nekim štapovima da budu vidljive… i sve to kao podrška trkačima… koji se (bar većina) utrkuju sami sa sobom. Maštovitost navijača? Ocijena +5!

A trkači? I tu je bilo svega… čudnih “sportskih kompletića” od haljinica stila “balerine” do kompletnog vatrogasnog odijela – svaka čast… treba u tome trčati… tako daleko. Pa tko voli…?

Poseban je osjećaj? bio tamo negdje iza 33.-eg kilometra. Upozorena da pripazim na “nešto“… pitala sam se da li mi je teško, da li je kriza, da li je…? I tada je došao onaj BMW-podij (valjda snimanih prolazaka trkača) sa savršenom pjesmom u tom trenutku… (“da – posložilo se”) čula sam samo:

  • How does it feel,
  • How does it feel,
  • To be on your own,
  • With no direction home,
  • Like a complete unknown,
  • Like a rolling stone…

Kako se osjećam? Nema “zida”, nema muke, osjećam se slobodno i sretno što mogu biti dio ovog događaja…. neprocijenjivo…. guši, ne?

BTW, na 38.-om kilometru… fotić je odustao.. (previše slika, videa… baterija slaba… i tak..).. i onda sam uključivala mobitel… “turn on, šifra jedna, šifra druga”… ups, zadnji kilometar…, “eh, ja i utrka?!?

Trebalo mi je 4:53:13 da se “dokoturam” do cilja i na to sam jako ponosna (iako je to nekima vjerojatno tragično sporo)? … ponosna jer nisam stala (okrijepe ne računam… jer istodobno piti i trčati još ne znam) i sve je bilo s lakoćom. I zadnjih sam sedam kilometara trčala kao da je prvih sedam. Moj Garmin je doduše izračunao 44K, pa ako mu je za vjerovati, onda sam i bolja od službenog rezultata… bar malo…

U svakom slučaju, ipak je to bio moj prvi maraton i da sam sada “napravila čudo“, teško da bih u skoroj budućnosti lako skinula svoj PB… ovako pak osjećam da bih to mogla napraviti već za koji tjedan… jer snage je bilo i za bolji rezultat.

Ne znam trebam li kao olakšicu spomenuti i pun fotić slika (he he he)… nošen kao “alibi“, a zapravo za dugotrajno sjećanje na svoj prvi službeni cestovni maraton, u jednom od meni najdražih gradova, u Berlinu. …. a u kojeg ću se bar još jednom vratiti…?

Slike? Dolaze naknadno, jer kako izabrati najboljih nekoliko od 7GB slika… OMG!!! koje uporno ali bezuspješno pokušavam pregledati na ovom “kikiriki računalu” … koje stalno javlja fatalne poruke tipa “Ooops. Something went wrong…“…?

I na kraju… ovaj maraton u Berlinu trebao bi biti na “Bucket list” svakog trkača koji voli cestovne maratone – jer doživljaj je zaista jedinstven!

Stoga, HVALA još jednom svim sponzorima 5×5 Run&Trekk kupa na nagradi – pamtiti ću je cijeli život :)!!!!

Poruka za kraj? “Trčite, trčite i uživajte… i tko zna, sreća poput ove smiješi se možda i vama…

P.S. I da… dan poslije? Ništa… opet nikakvog znaka da sam trčala.. eto, mogla sam se bar malo i potruditi pa kao i svaki normalni trkač imati “Muskelfieber” poslije maratona…?

I tak…?

29
Jun

Trekerska balada

Napisala: Zrinka Denić

Nemir u zoru budi me iz sna

Maglena jutra, blato do koljena

Krmelj u oku, lampa čeona

Ajde sad upri do Gelendera.

Drugovi moji hrabri trekeri

Brutalno deru svi po Mrcini

Drugovi moji hrabri trekeri

Putem u nebo ići ćemo mi.

Pogleda mrka, svi u tajcama

Ponosno stupa škvadra trekerska

Krati uz potok, preko kamenja

Opaki uspon na vrh Velebita.

Gledam u kartu k’o da je Biblija

Bura je uze, izgubljen sam sad

Kompas ne radi, nema sjevera

S grebena tvrda Ge-es-es zovem ja…

(Ajmooooooo…)

29
Jun

Zg Trail 2016. Challenger

Napisala: Nataša Štefanac

Ja ne trčim. Ja hodam. Uživam u hodanju. I zato mi se sviđa ova ideja traila / trekinga jer čovjek može izabrati jedno ili drugo ili kombinirati…i završiti utrku na svoj način. Kao i kod svakog treninga na Sljemenu ili u kampu, uvijek si postavim pitanje „Spremna?“, a odgovor – uvijek isti – „Neee“. Ali kad se sjetim da na većinu stvari u mom životu nikad nisam bila spremna …. ne uzbuđujem se previše. Znam da ću doći tamo gdje treba.

Uvijek, na samom početku sam poput skoro ispražnjene Duracell baterije. Jedva se vučem jer su ispred mene samo usponi i usponi – organizator definitivno ima fetiš na uspone. Dok buljim u zemlju vukući nogu za nogom, pogled mi pada na puža , onog velikog ljigavog bez kućice. Mislim blago mu se, nema ništa na svojim leđima a ja nosim i sebe i ruksak. I tako lagano zavidna prema pužu i njegovoj golotinji, prošla sam 1. kontrolnu točku, zatim 2., gdje nailazim na ženu u suzama. Nitko se ne zaustavlja, nitko ne postavlja pitanje…. jer su svi oni u utrci. I svima njima svaka je sekunda važna. Važnija od čovjeka. Zovem broj za hitne slučajeve sa kartona, čekam sa ženom, tjera me da idem jer moram misliti na rezultat, što je kod mene izazvalo napadaj smijeha. Na odlasku, susrećem jednu od organizatora utrke, Ivu – koja juri u pomoć ženi. Dok se tako vučem šumom razmišljam kako je staza dobro označena. Zastavica tamo, putokaz onamo, lepršave trakice… Ma divota. I da se hoću izgubiti, ne mogu. Kartu ne trebam ni pogledati. Osjećala sam se sigurno i zbog toga puno hvala organizatoru Šimunu Cimermanu i svima koji su sudjelovali u označavanju staze i hrpi volontera koja nas je usmjeravala tijekom utrke. Tek negdje oko 8 km, napokon sam se zagrijala i probudila. Sve je bilo lakše. Ma kakav umor. Sjetila sam se Božene i njene izjave – „Pa ti si prava ultrašica“. Jesam , zar ne? Počela sam i trčati ali koljeno koje propada vratilo me u mod hodanja. Hodajući, uživala sam u prirodi. Koja divota od šume. Koja divota od grada. Prekrasan krajolik, kuce sa predivnim vrtovima. Ona divna gospođa koja mi je ponudila da uđem u vrt, sjednem malo s njom, popijem sokić, popričamo, onak, ne žuri mi se… :)).

Divan grad, divni ljudi. Na Dubravkinom putu, netom prije cilja, susrećem Ultraša Kikija, pita me kako sam, pa zar ne vidiš…smijem se… više nego dobro sam.

‪#‎lovetrail ‪#‎lovezagreb